Najteži letnji mesec je za nama. Ili makar njegovih prvih dvanaest dana. Strah da ovog meseca nećemo imati dovoljno priča kako bi nadmetanje imalo smisla trajao je duže nego što je potrebno da blaga jeza pređe u prijatan osećaj bezbednosti. Predugo je tu stajala samo jedna priča, napisana od strane starog znanca i sigurnog učesnika mesečnih nadmetanja, pa se činilo da na kraju avgustovskog nadmetanja neće ni biti.
Ali bilo ga je, na radost svih nas. Zahvaljujemo svima koji su odlučili da ovog meseca učestvuju pa iako je pobednik bio prilično jasan od momenta kada se krenulo sa poređenjem priča, ja sam bio prijatno iznenađen rasponom tema i u suštini solidnim prosečnim kvalitetom koji smo ovog meseca dobili.
Da ne bih mnogo gnjavio, proglasiću onda zvanično da je ovog meseca pobednik ponovo masturbationart, autor od koga mnogi od nas pokušavaju da uče kako se pišu pornografske priče sa razrađenim zapletima i vrelom akcijom. Njegova priča je ovog meseca ponudila interesantnu kombinaciju fetiša i, iako možemo da kažemo da je u teoriji namenjena manjinskoj populaciji među čitaocima, nametnula se sigurnim vođenjem zapleta i seksom koji deluje ubedljivo. Ovog puta je čak četvoro članova žirija smatralo da nema sumnje da njegova priča treba da pobedi a samo jedan je imao na umu neku drugu priču. Dakle, kad već nismo imali konsenzus, makar smo uspešno mogli da posegnemo za demokratijom... Evo obrazloženja za pobedu kao i mojih komentara na preostale priče:
Dakle, pobednička priča je:
Kućica u šumi (majke mi bajka)Samo registrovani članovi mogu da vide linkove.
Registrujte se ili
Ulogujte.Kako već rekosmo negde gore, masturbationart je provereni autor na ovom forumu. I to pre svega na ime kvaliteta. Njegov opus na Bludnicama nije toliko debeo koliko, hm, duboko ide, pa je lepo bilo videti da je i ovog meseca održao reputaciju ponudivši priču koja se prilično sigurnim korakom prošetala do pobedničkog pijedestala.
Naslov ove priče sugeriše, pre čitanja, najmanje dve stvari: prva je da će se deo radnje dešavati u šumi, a druga da je autor u dovoljnoj meri upoznat sa književnim opusom Mirjane Bobić-Mojsilović da to čitaocu šalje signale kako je u redu da se unapred zabrine. No, nakon čitanja reklo bi se da tu ima i nečeg trećeg - moguće je da autor tom primedbom u zagradi samom sebi šalje umirujuću poruku da je sve što je napisano ovde pre svega fikcija, u najgorem slučaju fantazija i nikako se nije desilo u stvarnosti.
Što opet, nije nerazumno - svi mi ponekad pišemo o stvarima koje nam u domenu proze i fikcije deluju uzbudljivo, ali koje bi nas odbijale ili plašile u stvarnom životu. Ne tvrdim da je to ovde slučaj, naravno, ali ovo jeste prvi put da na našem mesečnom nadmetanju pobeđuje priča koja ima izraženu gej komponentu i, ma koliko to bio "blag" fetiš u odnosu na neke druge koje ovde provlačimo - BDSM, silovanja, incest, zoofilija - opet je značajno da je u prevashodno heteroseksualnom žiriju ova priča pobedila vrlo ubedljivo potvrđujući da je dobra pornografska proza pre svega dobra proza pa tek onda pornografija.
Naravno, ne tvrdim da Kućica u šumi sad treba da uđe u osnovnoškolsku lektiru i, među pričama ovog autora na ovom forumu, ona čak nije ni najbolja koju je do sada ponudio, ali ono što se može u mnogome pohvaliti je kako autor u svakom trenutku ima kontrolu nad narativom, uvlačeći čitaoca korak po korak u prvo voajersku a zatim i punokrvnu gej fantaziju a da se sve dešava prirodno i ne odbija, mislim, ni ljude koji ne bi čitali priču za koju bi od prvog trenutka bilo jasno da će sadržati ekstenzivne opise seksa između dva muškarca.
Autor to postiže posezanjem za oprobanim stilom, formatirajući pripovedanje oko žanrovski ustaljenih konstanti, čak klišea, dajući nam skiciran portret mladog muškarca izmeštenog iz svog okruženja koji neočekivanim suočavanjem sa scenama razvrata počinje da preispituje svoj sopstveni libido i seksualnu orijentaciju. Ima tu dosta mirisa klasične erotske proze u kojoj se upravo uspostavljala ta ideja koraka preko granice, istraživanja seksualnosti izvan uobičajene rodne podele i ono što priču razdvaja od statusa klasika je svakako nedovoljno uranjanje u lik naratora (pomenutog mladog muškarca). Osim pomenutog skiciranog portreta njegovog na početku, narator je, nažalost, do kraja priče, pre svega "kamera" kroz koju posmatramo dalje događaje i njegovo pričanje u prvom licu gotovo isključivo prenosi događaje onako kako se dešavaju, uz gotovo ni malo njegove sopstvene refleksije na sve što se događa, uvida u njegova unutarnja previranja itd. To je za mene jasan nedostatak jer je ovo priča pre svega o gaženju tabua i otkrivanju svog novog identiteta pa bi u nekoj eventualnoj reviziji, to bio element koji bi prevashodno trebalo preraditi.
No, ostalo funkcioniše odlično - postavka ostalih likova, koji su jednako skicirani i neprodubljeni je makar zanimljiva i vrlo funkcionalna, erotska napetost između dva muškarca je opisana minuciozno sa uverljivim prikazom dinamike između iskusnijeg biseksualca i početnika, a trilerski zaplet koji se prema kraju svakako prebrzo razreši je dobar utoliko što uspeva da, u odsustvu razvoja karakterizacije naratora, makar prikaže kako se on "od spolja" promenio.
Ja možda zvučim i previše kritički, ali to je zato što je masturbationart svojim prvim radovima postavio letvicu veoma visoko pa ga po tom standardu i ocenjujem. Ova priča svakako čitaoca uvlači svojom atmosferom izolovanosti i izdvojenosti, pruža mu jak ukus zabranjenog voća a zatim i odlazi u trilersku završnicu koja stvari lepo zaokružuje. Mogla je da bude razrađenija u nekoliko segmenata, to smo već rekli, ali je i u formi u kojoj je sada, veoma preporučljiva za čitanje.
Tajni jebač Tajni, dakle,
jebač je bila priča koju je jedini član žirija koji je glasao suprotno ostatku, izdvojio kao svog favorita, ističući dobro vođenje, gotovo televizijsku "režiju" i dobrodošao momenat preispitivanja na samom kraju. Što je okej, može se reći da kratka epizoda koju vidimo i šok koji protagonista oseća imaju određeni potencijal. S druge strane, ovo je priča koja je dosta očigledno napisana da bude prvi deo nešto dužeg serijala, plus je prilično kratka, tako da je po dva osnova došla u koliziju sa pravilima koja smo uspostavili za potrebe mesečnog nadmetanja, ali kako se ni do sada nismo držali tih pravila kao pijan plota - nismo hteli ni sada, usred najtežeg meseca da izigravamo inkviziciju. To ćemo u septembru.
Elem, ja imam određene zamerke na ovu priču koje se ne tiču ni njene dužine ni njenog očiglednog plana da se nastavi. Moje zamerke su pre svega strukturalne prirode - ovo mi više deluje kao skica za priču, maltene sinopsis, nego sama priča, sa uvodom koji časno nastoji da uspostavi nekakav status kvo koji će se šokantnim otkrićem u daljem toku priče dramatično promeniti, ali... Ali taj uvod je meandrirajući, nabacan, više deluje kao da je autor samom sebi zapisao šta sve treba da se pomene u vezi sa likovima kako bi čitalac stekao o njima dovoljno jasnu predstavu, nego što ostavlja utisak dobro vođene karakterizacije. Priča počinje refleksijom ("Kad se sjetim mog braka") koja sugeriše te velike promene, no, onda odlazi u pojašnjavanje kako je teklo seksualno sazrevanje protagonista, dajući nam samo izokolne i tehničke informacije, tako da kada i stignemo do momenta koji promenu simboliše - a to je ovde klasična nevera u braku - uopšte nemamo jasan odnos prema likovima. Jesu li oni zadovoljni jedno drugim? Jesu li ikada razgovarali o svingu? Ili trojkama? Da li su komunicirali o svojim željama i potrebama? To ne saznajemo, pa je tako i trenutak strašne spoznaje - ona vara muža sa obdarenim jebačem i uzgred kaže da je to sanjala deset godina - oslabljen pomanjkanjem relevantnog konteksta da se čitalac stavi u kožu prevarenog muža koji svedoči divljem seksu u kome njegova žena uživa sa drugim.
Da se razumemo, ovo je izuzetno potentna postavka, sa mogućnošću da emotivno bude veoma razorna, ali mislim da autor njome rukuje bez dovoljno pažnje, ne dajući nam dovoljno prostora i vremena da se stavimo u kožu naratora, pa je tako i taj razorni momenat otupljen a poslednji redovi priče u kojima se narator šokirano preispituje, sugerišući da nije više siguran ni u temelj sopstvenog identiteta su time slabiji i više sugestija čitaocima šta bi oni tu trebalo da osećaju nego slika koju sami proživljavaju.
Takođe, nije zgoreg reći da u priči koja ima naslov "Tani jebač" očekujemo malo više misterije. Ovde se identitet jebača saznaje praktično odmah i mada je moguće da će se u narednim nastavcima pokazati da taj identitet ima neku težinu (deset godina možda nije pomenuto bez razloga), u ovom jednom jedinom nastavku koji zvanično ocenjujemo, to otkriće njegovog identiteta je pucanj u prazno - ni čitaocu ni naratoru on ama baš ništa ne znači.
Pravopisno - reći ću samo da nam je bog ne bez razloga podario upitnik kao signal da pojedine rečenice imaju upitnu funkciju. Propuštanje da se ovaj interpunkcijski znak upotrebi u samom finalu priče je znak neiskustva i nedovoljnog razmišljanja o sopstvenom tekstu. Ali to se makar može dosta lako ispraviti.
Dog blowjob, gutanje pseće sperme, fotosession i štošta drugo
Da se pozovem na nešto što je rekao čika Kure, najiskusniji član našeg žirija: ako je autorka prošli put iza elegantnog ali minimalističkog naslova
Kupanje Arona sakrila osvežavajuću zoo-fantaziju pa su neki čitaoci možda bili prijatno a neki možda neprijatno iznenađeni (jer ne čita baš
svako ove stvari da bi posle uvoda koji opisuje lepo građenu, zdravu, mladu ženu kako uživa u treningu, uronio u prikaze seksa sa psom), ovog je puta naslov ispao možda previše direktno deskriptivan. No, barem niko ne može da se žali kako ovom prilikom nije znao u šta se upušta - a ljubitelji zoo-seksa su sigurno bili zaintrigirani i onim "štošta drugo" iz naslova. Mada, jedan od osnovnih problema ove priče i jeste što u njoj neke velike tajnovitosti i nema - njen sadržaj je efikasno sažet u naslovu i odsustvo uzbuđenja u otkrivanju nekih novih erotskih horizonata je njena najveća slabost.
Zarad poštenja, koje nam je jedino ostalo sad kad su nam uzeli sve, vredi i reći da priča nije inicijalno pisana za potrebe nadmetanja, već pre svega kao nastavak pomenutog
Kupanja Arona, pa da je i to jedan od razloga što joj nedostaje tog grčevitog stupanja nesitraženim stazama koje bi joj podarilo uzbuđenja. Tu smo svakako delimično krivi pomenuti čika Kure i ja, jer smo podstakli autorku da priču prebaci u konkurenciju za ovaj mesec, uplašeni da neće biti dovoljno učesnika.
Elem, još jedan član žirija, Scotch, je u svom komentaru na priču primetio kako je ovo narativ u kome nema nikakvih emocija, kako to u nekom prenesenom tumačenju može i da govori o savremenoj omladini i njihovom "potrošačkom" mentalitetu u domenu svega, pa i seksa, što je opet, u njegovom čitanju zapravo bila autorska namera koju treba pozdraviti.
Sad, ne smem da uđem u analiziranje autorske namere, no fakat je da ovo jeste priča kojoj očajnički nedostaje malo te reflektivne nadgradnje, uranjanja u nekakav emotivni kontekst, a što bi pripovedanje o seksu sa nemačkim ovčarom - inače korektno tehnički opisanim - učinilo uzbudljivijim nego što ovde jeste. Kako stvari stoje, ovo je priča u kojoj je važnije to šta se događa nego kako se protagonisti u svemu tome osećaju što je za mene uvek primer propuštene prilike ne samo kad se radi o nekim malčice egzotičnijim fetišima nego kada se radi o seksu uopšte. Svi mi otprilike znamo kako penetracija izgleda - internet nam je ipak dao edukaciju o kakvoj smo samo mogli da sanjamo kada smo bili deca - pa nam je u ovakvim pričama interesantnije da čitamo šta se dešava u glavi protagonistkinje nego među njenim, jelte, butinama.
To odsustvo internog narativa zaista primetno slabi priču koja se svodi maltene na sinopsis scenarija za pornografski video. Teško nam je da se zainteresujemo i za protagonistkinju koja, po svemu prikazanom, može da ima seks sa kim hoće kad god hoće i čiji je izbor seksualnih partnera potencijalno zanimljiv ali potpuno nerazjašnjen, neizdiskutovan. Između nje i muškog lika u priči ne vidi se nikakva hemija pa je i njihov dijalog i fizički kontakt na kraju više bizaran način da se završi jedna i inače bizarna foto-sesija nego što ima erotičnog naboja u sebi.
Hoću da kažem da ova priča svoj vidni potencijal ne koristi jer se svodi na prepričavanje događaja umesto na proživljavanje nečeg što ima mnogo prostora da emotivno i duhovno bude razrađeno. Sledeći put bi na to trebalo obratiti pažnju.
Nina "Bludnica" Konačno, uvek pouzdani Toljagin, koji je i prvi postavio priču za ovomesečno nadmetanje i koji je možda i namerno išao na to da čitaocima (i žiriju) pruži jedno metaiskustvo pričajući o fantaziji koja se u velikoj meri oslanja baš na ovaj forum i svima nam poznate prakse njegovog funkcionisanja.
Nina "Bludnica" je, dakle, još jedna iz Toljaginovog opusa naturalističkih priča, sa kakvom je svojevremeno i pobedio. Iako je ovaj autor znao i da smelo eksperimentiše sa različitim žanrovskim pristupima u svoje vreme, pokazuje se, izgleda, da sa "običnim" romantičnim pripovetkama u velikoj meri utemeljenim na njegovoj sopstvenoj svakodnevnici dobija najveće simpatije čitalaca.
Nije da to nema logike, pisci često kažu da je najbolje da pišemo o onome što dobro poznajemo, pa se tako kod Toljagina jasno mogu primetiti autentični životni detalji, od referenci na beogradske i zemunske eksterijere, preko ustaljenih dnevnih rutina, pa do forumskih igrarija i to odiše jednim naturalističkim šarmom.
S druge strane, to je i rizik - uvek kada se krene u ovu vrstu naturalizma, pripovedanja o onome što je svima jako poznato, u opasnosti ste da delujete odveć banalno, bez umetničke oštrice koja iz običnosti naših života izvlači posebnosti koje se diče simboličkom težinom i večitim poukama. Toljagin svakako ima ambiciju da uradi i ovo drugo, trudeći se da izbalansira između opisivanja poznatog/ svakodnevnog sa jedne strane i opisivanja jedinstvenog erotskog doživljaja između ljubavnika-koji-to-nikada-nije-trebalo-da-budu sa druge, i to je veoma častan napor.
Ono što ovaj njegov napor malo osujećuje je za njega već standardna preopširnost, predetaljno opisivanje svega, od toga kako se protagonisti dopisuju, preko toga kako su se obukli za sudar i njihovih emotivnih dilema, pa do samih opisa seksa. Ako sam prethodnoj priči zamerio da ima premalo refleksije, Toljagin je povremeno ima previše ali najpre jer on propušta da neke delove sažme i priča nam potanko kako se sve to desilo iako je svakome starijem od sedam godina sasvim jasno kako stvari funkcionišu na internetu a i posle u krevetu, sa sve naratorovim stalnim insistiranjima da pojašnjava situacije ("Želeo sam Ninu jako, verovatno i ona mene").
Dakle, sažimanje, više elegancije u pripovedanju, to je nešto što bi ovoj priči donelo mnogo dobra. Pored naravno opsežne lekture koja bi u pravopisnom smislu ovo dovela na čitljiv nivo.
No, uz ovako iznesene zamerke, moraju se izneti i pohvale. Toljaginovi naratori su tradicionalno izvanredno romantične figure pa je to i ovde slučaj, a centralna tema priče - jaz između internet fantazije i fizičke realnosti u kome se smeštaju nesigurnosti, strahovi i dleme - je potentna i ja sam na kraju čak i zažalio što autor nije otišao dalje u obradi ovog motiva a na uštrb opširnih opisa seksa. Najzanimljiviji momenat u priči mi je bio onaj kada narator čitaocu priznaje da je poželeo da žena koja je ušetala u lokal nije ta sa kojom je došao da se nađe jer mu se na prvi pogled ne dopadne fizički, pa onda transformacija ovog prvog utiska u strast a potom zaljubljenost ostavlja snažan utisak, kao i transformacija same Nine na kraju. Šteta je što ovo nije istraženo više, šire i dublje već samo dotaknuto u prolazu kako bi se napravilo mesta za sam seks. Toljaginu, kako rekosmo i ranije, treba jedan dobar urednik da kanališe njegovo strastveno pisanje, a dok ga ne nađe ostaje naš nebrušeni dijamant.